Božićno kolendavanje

Božićno je vrijeme. Sa svih strana, posebno na televiziji, trešte reklame dulje od samih programa između kojih su umetnute. Sve govore o Božiću, pozivaju na što veću kupnju svega i svačega, darova i potrebnih i nepotrebnih, spominjući Božić, kao da je Mali Bog neki influenser i kao da je rođen u robnoj kući. A znamo da nije. Znamo da je Isus rođen u Betlehemu u jaslama „jer u gostionici nije bilo mjesta“ za Mariju i Josipa, kako o tome piše Luka (2,7). U pozadini svih tih reklama čuju se božićne pjesme, one strane, globalno poznate, We wish you a merry Christmas i slične. A ja bih volio čuti koju našu staru, domaću, kakva je Svim na zemlji mir, veselje, ili U to vrijeme godišta…, koju smo nekoć svi pjevali, i odrasli i djeca, posebno u Dubrovniku.

S tamburicama i gitarama djeca su išla po ulicama Grada i pjevala našu staru kolendu: „Dobra večer, mi kucamo… Ođe, ođe, na zdravlje vam Badnja večer dođe!“ Tako sam i sam činio sa svojim malim prijateljima s Prijekoga. Za svoj trud dobivali smo skromne darove: orahe, suhe smokve, ponekad i koji novčić. Ako kolendari ne bi dobili ništa, znali su zapjevati i ovako: „Ispred kuće drvo loza, a u kući gospođa koza!“ Ako bi ih neka domaćica zle volje potjerala, zapjevali bi i nešto još gore: „Ispred kuće drvo murva, a u kući gospođa k...a!“ Zatim bi pobjegli u drugu ulicu.

Meni je najdraža bila pjesmica „Ispred kuće bor zeleni, / a na boru soko sjedi. / Kada soko krilima maše, / tada padaju zlatne čaše.“ Kada danas o njoj razmišljam, čujem u njoj odjeke neke slavenske mitološke daljine, kada je sokol bio simbol sunca, a zlatne čaše dani koji počinju rasti nakon zimskog suncostaja najavljujući proljeće.

Najveći užitak nama djeci bio je kititi bor i praviti betlem. Božićnih jelki u mom djetinjstvu nije bilo. One su i inače u naše krajeve stigle kasno, u doba Austrije. Prije toga različitim voćem i kolačićima kitile su se suhe hrastove grane. I palio se badnjak – debela dubova grana okićena lovorovim lišćem. Zasipala se pšenicom i crnim vinom i zatim zapalila, da se uz nju čeka rođenje Malog Isusa. Tako je činio i moj otac na našem starom špaheru govoreći našem malom badnjaku: „Mi tebe žitom i vinom, a ti nas zdravljem i mirom.“ Zatim bi uz tamburicu, onu malu frakašicu kakvih više nema, zasvirao, a majka i ja bismo zapjevali Radujte se, narodi… ili neku drugu.

Ja bih počeo praviti betlem. Špiljica za jaslice bila je od običnoga zgužvanog pak-papira, a na boru u srebrni staniol zamotani orasi, jer se svjetlucave kuglice, kakvih danas ima napretek, nisu mogle nigdje kupiti, kao ni figurice Marije, Josipa, Malog Isusa, kravice i magarčića, ovčica i pastira. Njih smo bili dobili od stare gospođe koja ih je imala još iz doba austrijske vladavine. Na tržnici bismo kupili mahovinu i obložili špiljicu i sve okolo.

Najdraže mi je bilo praviti jezerce od ogledala okružena mahovinom i u njega staviti patkicu od parafina, jer plastike u to doba nije bilo. Malo podalje stavio bih tri kralja, koje sam svaki dan pomalo pomicao prema špiljici, dok se konačno, vođeni zvijezdom, napravljenom također od staniola, ne bi našli u njoj i Malom Isusu dali darove.

Tri kralja / mudraca s istoka spominje samo Matej u svome Evanđelju (2,1-2). Venerable Bede († 735) dao im je imena: Melkior, Gašpar i Baltazar. Na hebrejskom njihova su imena: Magalat, Galgalat i Sarakin. Na aramejskom oni su: Kahba, Badadilma i Badadaharida. Baltazar na hebrejskom znači: savjetnik u ratu. Na asirskom on je: Bel-tuš-assar, što znači: Bog štiti njegov život. Gašpar (Kaspar) na perzijskom ima značenje: čuvar blaga, rizničar, a na sanskrtu ime mu je Gataspa, što znači: nadzornik. Melkior je na hebrejskom: kralj svjetla.

Njihove relikvije u Perziji našla je sveta Helena i prenijela ih u Konstantinopol. Anastazije I. dao ih je biskupu Eustorgiju, koji ih je odnio u Milano. Odatle ih je Friedrich Barbarossa prenio u Köln i dao na dar nadbiskupu Renaldu de Degrèleu. Ondje su i danas. Od mudraca (maga) postali su kraljevi; Melkior je kralj Nubije, Baltazar kralj Godolije i Sabe, a Gašpar kralj Tarsa i otoka Egryzoulla. Prvi put spominje ih francuska kronika Excrepta latina barbari iz 7. ili 8. stoljeća.

O njima govori i Marko Polo u svom glasovitom Milionu: „U Perziji se nalazi grad Sabba, odakle su pošla tri kralja da se poklone Kristu, kad se rodio. (…) Jedan se zove Baltazar, drugi Melkior, a treći Gašpar. (…) Ponijeli su tri ponude da se poklone proroku: zlata, da doznadu nije li zemaljski vladar, tamjan da doznadu nije li Bog, izmirne da bi doznali nije li vječan. I kad su se našli na mjestu, gdje je Bog bio rođen, prvo pođe najmlađi da ga vidi; i učini mu se njegova oblika i njegova doba; zatim pođe srednji, pa najstariji. I svakome se od njih pričini, da je njegova oblika i doba. Jako se začudiše i odlučiše da svi skupa pođu. Pošavši skupa svima se učini onakvim kakvim jest, tj. djetetom od 13 dana. Onda ponudiše zlata, tamjana, izmirne; dijete uze sve; i dijete dade trojici kraljeva zatvorenu kutiju od šimširova drveta: i tri kralja krenuše na put da se vrate u svoju zemlju. Poslije nekoliko dana jahanja, tri čarobnjaka htjedoše vidjeti ono što im je dijete bilo poklonilo. Otvoriše kutiju i u njoj nađoše jedan kamen koji im je dao Krist, kao znak da u vjeri, u koju su stupili, budu postojani kao kamen. Kad su vidjeli da je kamen, jako se začudiše te ga baciše u neki bunar. No tek što su ga bacili u bunar, s neba su spusti goruća vatra i pade u onaj bunar. Kad su kraljevi vidjeli to čudo, pokajaše se što su onako postupili. I uzeše one vatre i odnesoše je u svoje predjele te je staviše u hram.“

Meni je ipak najdraži onaj četvrti kralj, kojeg je u svojoj viziji stvorio američki pastor, književnik Henry van Dyke (1852–1933) i dao mu ime Artaban. I on je, kao i ona trojica, vidio istu zvijezdu, shvatio njezino značenje i pošao pronaći Isusa. Na putu se, međutim, iz različitih, vrlo plemenitih razloga, ali i zapreka, stalno zadržavao i u Jeruzalem stigao tek kad su Isusa razapinjali na križ na Golgoti.

U svakom slučaju lijepo je čuti kako na Badnju večer i na Staru godinu djeca u Dubrovniku kolendavaju i pjevaju: „Mi smo došli sa Konala / u karoci od gospara. / Mi smo došli sa Bosanke / i razdrli sve opanke. / Otvarajte škafetine, / dajte nam beškotine. / Neće gospođa neharna biti / kolendarima ne udijeliti.“ I nije dobro za božićne blagdane biti sâm, ovako kao ja ovih nekoliko godina. U te dane sjetim se uvijek stare izreke s Istoka: „Kad sam sâm, mislim na tebe. Kad mislim na tebe, nisam sâm.“